Ponašanje ili Ahlak osnova islama



 U Muslimovom Sahihu je zabilježeno od Ibni Mesu’da r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Neće ući u džennet ko bude imao u svome srcu i trunku oholosti.” Neko je upitao: ”neko voli da ima lijepu odjeću i lijepu obuću?” - znači: da li se ovo ubraja u oholost?- Odgovorio je Vjerovjesnik s.a.v.s.: ”Oholost je osporavanje istine[21] i omalovažavanje .ljudi.[22]

Ovo su razumjeli ashabi i oni koji su ih slijedili i po tome su postupali. Tako je imam Ebu Hanifa r.a. bio lijepe vanjštine i odjeće, lijepo namirisan, uvijek brižljiv i elegantnosti u odijevanju. Njegova pažnja prema urednosti, dotjerivanju odjeće i nošnje stigla je do toga da je i druge ljude poticao na to i dajući sve od sebe da bi oni dotjerali svoju vanjštinu. Jednog dana je vidio jednog čovjeka koji je sjedio sa njim u nekoj otrcanoj odjeći. Osamio se je sa njim i dao mu hiljadu dirhema, da uredi svoj izgled. Čovjek mu je odgovorio: ”Ja sam u blagostanju i nemam potrebe za tim.” Ebu Hanifa mu reče prijekorno: ”Zar nisi čuo za hadis: ’Uistinu, Allah voli da se vidi trag Njegove blagodati na Njegovom robu.’ Ti treba da promijeniš svoje stanje, kako se ne bi od tebe krio tvoj prijatelj.”

Neosporno je da oni koji pozivaju Allahu trebaju biti najurednije vanjštine, najljepšeg izgleda, najpotpunije elegancije i više privlačni nego drugi, kako bi bili kadri prodrijeti u prolaze srdaca i stići svojim pozivanjem do unutrašnjosti duša.

Čak od njih se zahtjeva da, za razliku od drugih, budu takvi makar se i ne pojavljivali među svijetom;oni koji pozivaju Allahu treba da misle o svome izgledu, čistoći svojih tijela, odjela, nokata i kose, makar bili i sami, odazivajući se time pozivu urođene naravi o kojoj, i o čijim zahtjevima je izvjestio Časni Poslanik u svojim riječima:

“Petero je od fitreta (urođenog):sunećenje, skidanje dlaka sa sramotnog mjesta i ispod pazuha, obrezivanje nokata i podrezivanje brkova.”[23]

Briga za uljepšavanjem onoga što je čovjeku urođeno je ono zbog čega se ova vjera voli i zbog čega je poželjna svakom čovjeku naprednog duha i zdrave naklonosti.

Međutim ova prenaglašena pažnja prema izgledu ne smije nikako da sklizne jednog istinskog i iskrenog muslimana na pretjerivanja u ukrašavanju i eleganciji to te mjere da se u njemu poremeti ravnoteža na kojoj je islam uspostavio sve svoje zakone; razuman musliman je uvijek budan i na oprezu u pogledu umjerenosti i svakoj stvari, tako da ne čini u svome životu nepravdu jednoj strani za razliku od druge.

S uma mu se ne gubi da je islam taj koji potiče na uljepšavanje, brigu o izgledu i dotjerivanje kod svake džamije, ali i da je taj onaj koji upozorava na pretjerivanje i neumjerenost prilikom uljepšavanja koja može diskvalificirati čovjeka iz ovog života postajući njegovom opsesijom i trajnom i velikom brigom. To je kazano u časnom hadisu:

“Daleko bio rob dinara, dirhema, kadife[24] i hamise[25], ako mu se da zadovoljan je, a ako mu se ne da nije zadovoljan.”[26]

Nema nikakve sumnje da su oni koji pozivaju Allahu spašeni i sačuvani od ovog pokliznuća zbog onoga što znaju o usmjeravanju ove vjere i njihova prihvatanja teorije umjerenosti i središnjosti koju su donijeli njeni čisti i svjetli zakoni.

B - NJEGOV RAZUM

Znanje je za Muslimana dužnost i čast:

Musliman vjeruje da je obavezivanje razuma sa naukom (ilm) i njegovo korišćenje u otkrivanju Allahovih blagodati u postojećem stroga dužnost, zbog riječi Časnog Poslanika s.a.v.s.:

“Traženje ilma je stroga dužnost za svakog Muslimana.”[27]

Stoga je njegova stoga dužnost (fard) da se okrene trajnom obavezivanju svoga razuma na nauku i spoznaju, ne zaustavljajući se dokle god se nefesi života opetuju u njegovim prsima i njegovo srce pumpa krv u njegove arterije.

Muslimanu je dovoljan poticaj na traženje nauke, da je Allah, Slavljeni i Uzvišeni izdvojio učene, obilježivši ih strahom od Njega i bogobojaznošću prema Njemu i učinivši to čašću ograničenom samo na njih, bez drugih ljudi:

“I Allaha se boje od Njegovih robova (samo, o.pr.) oni učeni.”[28]

Allah se istinski boje samo oni čije su misli prosvjetljenje i kojima se je pokazala Allahova moć i veličina u stvaranju univerzuma, života i živih, a to su učeni.

Zatim im je dao i prednost nad onima koji nisu učeni:

“Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?! Zbilja, samo se oni umni opominju!”[29]

Safvan ibn Assal El-Muradi r.a. je došao Vjerovjesniku s.a.v.s. dok je bio u džamiji, pa je rekao: ”Allahov Poslaniče, došao sam tražeći nauku.” Odgovorio je: ”Dobro došao onaj koji traži nauku. Onoga koji traži nauku meleki okružuju svojim krilima i penju se jedan na drugog dok ne dostignu zemaljsko nebo iz ljubavi prema onome što on traži.”[30]

Tekstovi i potvrde vrijednosti nauke i poticaja na njenom traženju su brojni. Odovuda istinski Musliman je učen ili učenik, ništa drugo.

Traženje nauke je trajno sve do smrti:

Istinsko naukovanje nije u tome da dobiješ visokoškolsku diplomu koja će ti obezbijediti bogat materijalni izvor i garantirati sretan i bezbrižan život i poslije koje ćeš prekinuti sa čitanjem nastojanjem da povećaš riznice saznanja i spoznaje. Naprotiv, istinsko naukovanje je da nastaviš u svome studiranju i proučavanju, povećavajući svaki dan znanje, radeći prema riječima Uzvišenog:

“I reci: ’Gospodaru moj, povećaj znanje meni!”[31]

Naši dobri preci, kad god im se povećavao znanstveni rejting nisu odustajali od nastojanja da povećaju nauk i da nastave učenje sve do kraja života, jer su shvatali da znanje živi i da se razvija u kontinuitetu, a da se isparava, suši i nestaje sa napuštanjem i prekidanjem. Oni o tome imaju tako lijepe misli koje ukazuju na njihovo poštivanje i vrjednovanje nauke, kao i njihovu želju za nastavljanjem i neprekidnim napajanjem sa njenih pitkih izvora.

Među tim lijepim mišljenjima je i predaja imama Ibn Abdul-Berra od Ibn Ebi Gassana: ”Neprestano ćeš bit učen (alim) dokle god budeš učenik (muteallim), a kad se osjetiš neovisnim bićeš neznalica (džahil).”

Imami Malik r.a. kaže: ”Ne treba niko ko ima znanje da ostavi učenje.”

Upitan je imam Abdullah ibn El-Mubarek: ”Do kada ćeš tražiti znanja?” Odgovorio je: ”Do smrti, jer riječ sa kojem ću se okortisti možda još nisam napisao.”

Upitan je imam Ebu ’Amr ibn El-’Ala: ”Do kada je dobro da čovjek uči?” Odgovorio je: ”Dokle god mu je život dobar.”

Kako je lijep odgovor imama Sufjana ibn ’Ujejne, koji je kada je upitan: ”Ko je najpotrebniji traženju nauke?”, odgovorio: ”Najučeniji”, a na pitanje: ”A zašto?”, odgovrio: ”Jer je pogreška od njega najružnija.”.

Ovaj imam Fahrud-Din Er-Razi, veliki mufessir, autor mnogobrojnih djela, prvak svoga vremena u teologiji i metafizici i drugim znanostima, preselio 606 godine, čovjek kojem je Allah dao da se toliko pročuje po znanju, da su učeni u grupama sa svih strana slijegeli se kod njega u svkoj pokrajini ili gradu u kome je odsjedao. Kada je ovaj imam stigao u grad Merv navalile su grupe učenjaka i studenata kako bi čuli nešto od njega i imali čast da sebi pripišu susret sa njim. Među jednom grupom studenata bio je jedan jako obrazovan student koji je bio specijalista za genealogiju(nauku o rodoslovlju), ne stariji od dvadeset godina. Nakon što se je imam Fahrud-Din upoznao i zbližio sa ovim studentom bio je u mogućnosti da ovlada ovom naučnom disciplinom u koju imam nije bio upućen. Tražio je od ovog učenika da ga uputi u nju i nije vidio nikakvom sramotom da uči od njega. Posadio ga je na mjesto profesora i sjeo pred njega. Ovo je medalja skromnosti i visine kojom je ukrašena biografija imama Fahrud-Dina Er-Razija. To nije nimalo okrnjilo njegov visoki položaj, a bio je imam svog vremena.

Ovaj izvanredan događaj je prenio historičar i književnik Jakut El-Hamevi u svom djelu “Leksikon književnika (Mu’džemul-udebai)”, u biografiji ’Azizuddina Isma’ila ibnul-Hasana El-Mervezijja, porijeklom od h.Husejna. Jakut je njega sreo, posjećivao ga i sa njim se družio. Napisao mu je opširnu biografiju u kojoj kaže: ”Pričao mi je ’Azizuddin: ’Imam Fahrud-Din Er-Razi je stigao u Merv, a toliko je bio uvažavan, spominjan i cijenjen da mu niko nije replicirao u njegovu govoru, niti je iko daha puštao pred njim, iz poštivanja prema njemu, pored toga što je bio poznat i općepriznat. Stupio sam u kontakt sa njim i često sam mu odlazio da bih pred njim čitao (učio). Jednog dana mi je rekao: ’Volio bih da mi napišeš jednu preciznu knjigu o genealogiji studenata, kako bih je je prostudirao, jer ne bih želio da budem neznalica glede toga.’ Upitao sam ga: ’Hoćeš li da bude kao stablo (mušedždžeren) ili rasuta?’[32] Odgovorio je: ’Mušedždžera nije podesna za pamćenja, a ja hoću nešto što mogu naučiti napamet.’ Rekao sam: ’Poslušnost i pokornost.’ i otišao sam. Napisao sam mu knjigu koju sam nazvao Fahrijja i odnio mu je. Nakon što ju je pregledao sišao je sa svoga šilteta i sjeo na hasuru, a meni je rekao: ’Sjedi na ovo šilte!’ Meni je to bilo veliko, pa sam mu rekao: ’Ja sam tvoj sluga.’ Žestoko me je zaružio i viknuo na mene: ’Sjedi gdje ti kažem!’ Obuzeo me je, Allah zna, takav strah od njega da sam morao sjesti gdje mi je naredio. Zatim mi je počeo da čita tu knjigu dok je sjedio ispred mene, pitajući me ono što mu je bilo neshvatljivo, sve dok nije završio njeno čitanje. Nakon što ju je završio reče mi: ’Sjedi sada gdje hoćeš. Ovo je znanost u kojoj si ti moj profesor. Ja crpim iz nje i ja učim od tebe, a nije od edeba (islamske kulture ponašanja) da učenik sjedi osim pred profesorom.’ Ja sam ustao sa svog mjesta, a on je sjeo na svoje šilte, zatim sam ja počeo da njemu čitam na mjestu na kome je on prvo bio.”

Jakut nakon što je naveo ovaj haber zaključuje: ”Ovo je, tako mi života moga, od lijepog edeba najljepše, a pogotovo od primjera jednog takvog čovjek, tako velike mertebe.”

Kako je samo drago znanje srcima ovih učenih ljudi! Kako je samo časno u njihovim dušama! Kako je sam visoko u njihovim očima! Kako su samo potrebne kasnije generacije pristajanju za ovim velikim prethodnicima!

Šta musliman treba da usavrši:

Prvo čime treba musliman da temeljito ovlada od nauke je Knjiga Allaha Uzvišenog; njeno učenje po tedžvidu i njen komentar (tefsir). Zatim treba da se uputi u znanosti Hadisa, Sire (životopis Allahovog Poslanika s.a.v.s.) i predānja o velikanima među ashabima i tabi’inima. Iz Fikha će temeljito proučiti ono što mu je neophodno za njegov (svakodnevni) ibadet, međusobno poslovanje i spoznaju propisa njegova dina na ispravnim osnovama. Ovo je, kada je musliman stručnjak za nešerijatske znanosti, međutim, ako se je on specijalizirao za njih, na njega se primjenjuje ono što je potrebno istinskom muslimanu da ostvari, u oblasti svoje specijalizacije, od temeljitosti, preciznosti i uspješnosti. Suvišno je i govoriti da se musliman treba uputiti u Arapski jezik i njime ovladati.

Potpuno vlada onim za što se je specijalizovao:

Poslije toga svjesni musliman se okreće svojoj specijalizaciji, poklanjajući joj svu svoju energiju, darujući joj svoju krajnju pažnju i zanimanje, okrećući joj se kao musliman koji vjeruje da je njegov posao u djelokrugu njegove specijalizacije stroga dužnost, svejedno da li je njegova specijalizacija vezana za neku šeriatsku ili dinsku znanost, ili je iz oblasti dunjalučkih nauka, kao matematike, fizike, hemije, arhitekture, astronomije, medicine, industrije, ekonomije i drugih. Stoga mu je dužnost da do kraja upozna i ovlada sa naukom u kojoj se je specijalizirao, ne štedeći ni malo truda da stigne do svega što je napisano o njoj na različitim jezicima, ako mu je to moguće, poklanjajući svome umu nova dostignuća te nauke neumornim iščitavanjem i neprestanim uvidom u njene različite segmente i rezultate. To zato što je svjesni i istinski Musliman u ovom vremenu onaj koji ostvaruje visok naučni uspjeh koji mu u očima ljudi daje strahopoštovanje, uvažavanje i vrijednost, izdižući ga do najvećih stepenā slave, ugleda i časti, ujedno izdižući i njegovo pozivanje napretku koji je on dostigao, dokle god ga bude (to pozivanje, o.pr.) manifestovao kroz svoju iskrenost, ozbiljnost i predanost i dokle god ono bude proizlazio iz duha Islama kojeg on širi na polju nauke, obzirom da ju je (Islam) učinio strogom dužnošću kojom se njen izvršilac približava Allahu, uzimajući nauku kao sredstvo za postizanje Njegova zadovoljstva. Odovuda nalazimo alime ranijih generacija kako u uvodima svoji knjiga nastoje da potvrde ova uzvišena značenja, jer su oni kroz nauke u kojima su utopili svoje živote tražili zadovoljstvo Allaha Uzvišenog, prinoseći plodove sa svojih polja isključivo Njegovom Licu Plemenitom.

Otvara prozore spram svoga razmišljanja:

Svjestan i razborit musliman se ne zadovoljava samo djelokrugom svoje uže specijalizacije, već otvara prozore spram svoga razmišljanja i umovanja, pa čita različite knjige i časopise iz nauke, etike, kulture o raznovrsnim spoznajama i korisnim tehnikama, a ponaosob one koje su bliske djelokrugu njegove specijalizacije, pa uzima iz svakog segmenta (nove)spoznaje jednu stranu sa kojom aktivira svoj mozak, proširi svoj horizont i unaprijedi svoje umne sposobnosti.

Ovladava nekim stranim jezikom:

On ne zaboravlja da ima udjela u svome interesovanju za neki strani jezik, jer je strani jezik u ovom vremenu jedna od najnužnijih potreba kulture obrazovanog i aktivnog muslimana koji razumijeva zahtjeve islamskog savremenog života.

Svjestan Musliman u putokazu svoje velike Vjere ima jedan haber koji ohrabruje na ovladavanje stranim jezikom; to da je Vjerovjesnik s.a.v.s. pozvao na učenje stranih jezika prije 15 stoljeća, da bi Muslimani bili u mogućnosti povezivati sa različitim narodima i nacijama i pozvati ih Istini kojom ih je zadužio Allah da je prenesu svjetovima. Potvrdu toga vidimo u hadisu kojeg je prenio Zejd ibn Sabit r.a., da je Vjerovjesnik s.a.v.s. njemu rekao: ”Zejde, nauči mi pismo Jevreja. Tako mi Allaha, ja ne mogu povjeriti svoje pismo Jevrejima.” Zejd kaže: ”Naučio sam ga i nije prošlo ni pola mjeseca a da ja nisam njime vladao, pa sam zapisivao Allahovom Poslaniku s.a.v.s. kada im je pisao i čitao sam njihova pisma kada su mu pisali.” U jednoj predaji (kaže): ”Rekao mi je Allahov Poslanik s.a.v.s.: ’Vladaš li sirskim jezikom, jer mi dolaze neka pisma?’ Odgovorio sam: ’Ne.’ Rekao je: ’Nauči ga.’, pa sam ga ja naučio.”[33]

Zbog ovoga je Ibn ez-Zubjer r.a. vladao brojnim jezicima, bez toga da su ga ovi jezici zaokupljali od njegova dina i njegova ahireta. On je imao stotinu sluga. Svaki od njih je govorio drugim jezikom, a Ibn ez-Zubjer je sa svakim od njih govorio njegovim jezikom. Ti kada bi ga vidio u stvarima njegova dunjaluka rekao bi: ”Ovaj čovjek ne želi Allaha ni koliko je treptaj oka.”, a kada bi ga vidio u stvarima njegova ahireta rekao bi: ”Ovaj čovjek ne želi dunjaluka ni koliko treptaj oka.”[34]

Od savrenog muslimana se traži više nego i u jednom vremenu da vlada nekim stranim jezikom, da bi živio svoj vakat i da bi saznao i pozitivne i negativne strane vezane za kulturu njegove vjeroispovijesti i njeno nasljedstvo o kojima je pisano drugim jezikom kako bi on bio njen zaštitni oklop koji će odbijati od nje zlo i njen sigurnosni jezik koji će joj donositi dobro.

C - NJEGOVA DUŠA

Istinski musliman ne zaboravlja, vodeći računa o sebi i izgrađujući svoj fizički i intelektualni svijet, da on nije sastavljen samo od tijela i razuma, već on zna da ima srce koje treperi, duh koji želi, dušu koja osjeća i uzvišene čežnje koje ga nose visinama i utapanju u svijet ibadeta, postizanju blagodati koja je kod Allaha i strahu od okova i kazne koji su kod Njega.

Polira svoju dušu ibadetom:

Stoga je dužnost muslimanu da misli o svojoj duši, pa će se okrenuti njenom glačanju ibadetom i usresređujući (murakaba) se na Allaha Uzvišenog u časovima noći i krajevima dana tako da će ostati budan, oprezan, čuvajući se podmuklih uzlova šejtana i njegovih buntovnih došaptavanja. A kada mu dođe poticaj od šejtana u nekom od momenata ljudskih slabosti potrest će ga prisjećanje (zikrā), pa će progledati, probuditi se, pokajati i zatražiti oprosta:

“Uistinu, oni koji su bogobojazni, kada ih dotakne podsticaj od šejtana, sjete se, tad gle: oni onî koji vide!”[35]

Zbog ovoga je Poslanik s.a.v.s. govorio svojim ashabima: “Obnavljajte svoje vjerovanje (iman).”Neko je upitao: “Allahov poslaniče, kako ćemo obnavljati naše vjerovanje?” Odgovorio je: “Mnogo i često izgovarajte: la ilahe illellahu.”[36]

Musliman u jačanju i popravljanju svoje duše traži pomoć u raznim vidovima ibedeta čijim izvršavanjem je pokoran, ponizan i poslušan Allahu, kao što je to: učenje Kur’ana u smirenosti, razmišljanju i poniznosti, zikr u skrušenosti i srčanoj prisutnosti, namaz sa ispravnim i potpunim uslovima valjanosti, skrušenosti i umne prisutnosti i druge vrste ibadeta i duhovnih treninga, tako sebe uvježbavajući u vršenju ovih pokornosti da mu postanu njegova navika, njegovi običaji i njegove prirođenosti od kojih se ne može nikako rastati, niti razdvojiti. Time se istanjuje njegova duša, profinjuju osjećaji i bude osjetila, tako da je on većinu vremena budan, oprezan, vodi računa o Allahu i u tajnosti, a i javno, predstavlja sebi strah prema Allahu i Njegovu kontrolu njega u njegovom saobraćanju i poslovanju sa ljudima, ne griješi, ne odstupa od istine i ne skreće sa putne džade.

Stalno se drži dobrog sudruga i sijela imanskih:

Musliman se takođe pomaže, u dosezanju ovog teškog mjesta uspinjanja, sa dobrim drugom koji preporučuje sebi i njemu istinu, a obojica jedan drugom strpljivost i sa čestim sjelima imanskim i duhovnim na kojima se mnogo Allah spominje, na kojima kruži razgovor o Islamu i njegovoj veličini u odgajanju pojedinca, porodice i društva, na kojima se prisutni ushićuju moći Allaha Velikog, Koji sve nadvladava, Koji je Gordi i Kojem niko ništa ne može, ni na Zemlji ni na Nebu i predočavaju sebi na njima (tim sijelima, o.pr.) veličinu Njegovog stvaranja, ljepotu Njegova uređivanja svijeta, života i čovjeka. Na ovakvim sijelima se pročišćuje i glača duša, čisti srce i popunjuje cijelo biće čovjeka radošću imana.

Zbog ovoga je Abdullah ibn Revvaha r.a. kada bi sreo nekoga od ashaba Allahovog Poslanika s.a.v.s. govorio: “Hajde da malo vjerujemo u našeg Gospodara.” To je došlo do Vjerovjesnika s.a.v.s. pa je rekao: “Allah se smilovao Ibn Revvahi. On voli sijela sa kojima se meleki međusobno ponose.”[37]

Jedan od pravednih halifa, naš prvak Omer el-Faruk r.a. bi se povlačio od poslova hilafeta i tereta vlasti, pa bi uzimao za ruku jednog i dva čovjeka i govorio: “Hajde da povećamo iman.”, pa bi zikr činili Allaha Uzvišenog.[38]

Omer r.a. je osjećao, iako je bi bogobojazan, dobri i lijepog ibadeta, potrebu za glačanjem duše s vremena na vrijeme, pa bi ukrao ovaj moment od omči dunjaluka i životnih nužnosti da se posveti u njemu osvježavanju srca i glačanju i čišćenju svoje duše.

Takođe i Muaz ibn Džebel r.a. je govorio svojim drugovima dok su išli: “ Sjedimo da malo vjerujemo.”[39]

Musliman je odgovoran za jačanje i čišćenje svoje duše, njeno guranje ka višem i njeno trajno čuvanje od prevrtanja ka nižem:

„I duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio.“[40]

Zbog ovoga se zahtjeva od Muslimana da napravi izbor prijatelja i sredina koje će mu povećavati iman, valjanost, bogobojaznost i pronicljivost i da se kloni loših drugova, šejtana ljudskih i sijela razvrata i nepokornosti u kojima tamni duša i srce hrđa:

“Budi čvrsto uz one koji se Gospodar svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svoji s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.”[41]

Mnogo ponavlja formulacije i dove koje su tradicijom prenesene:

Od onoga čime se pomaže Musliman u jačanu svoga duha i vezivanju svoga srca za Allaha je njegovo stalno ponavljanje traditiranih formulacija od Allahovog Poslanika s.a.v.s. pri svim postupcima za koje je navedena dova od Časnog Poslanika. On je imao dovu pri izlazku iz kuće, pri ulazku u nju, za ispraćaj musafira, za njegov doček, za oblačenje nove odjeće, za odlazak u postelju na spavanje, za buđenje iz sna...tako da poslanik nije nikakav posao poduzimao, a da nije imao za njega dovu kojom se je obraćao Allahu Uzvišenom da ga nadahne ispravnošću, da ga sačuva od posrtaja, da mu olakša i da mu upiše dobro, kako je to rasprostranjeno u knjigama vjerodostojnih hadisa od Allahovog Poslanika s.a.v.s.[42]. On je i časne ashabe podučavao ovim dovama i zikrovima i poticao da ih izgovaraju u njihovom vremenu.

Bogobojazan i svjestan Musliman nastoji da nauči napamet ove divne, traditirane invokacije, oponašajući Časnog Poslanika i njegove dobre drugove. On je ustrajan u njihovom ponavljanju u vremenima i okolnostima koje im prikladuju koliko god je to u mogućnosti i time njegovo srce ostaje vezano za Allaha Uzvišenog, njegova duša se čisti, njegov duh uzdiže, a njegova intuicija izoštrava.

Ovim duhovnim treningom Časni Poslanik je pripitomio duhove prve generacije slavnih i sretnih ashaba, izglačao njihove duše tako da su postale sjajne, čiste i blistave, bez želje za prijevarom, bez ikakve zaprljanosti i poremećenosti, pa se je preko njih ostvarila najveće čudo Islama nastajanjem jedne nove moralne, odgojene i kulturne generacije sa kojom se ne može nijedna druga uporediti u životu čovječanstva, generacije koja je pravila čuda veliki broj godina.

Iskreni i istinski Musliman pozvan je danas više nego i u jednom vremenu koje je prethodilo da uvježba svoju dušu na uzlijetanje i podizanje do ovog blistavog i čistog horizonta, da bi bio na nivou svoje misionarske uloge i onoga što ona od njega iziskuje u pogledu nošenja neugodnih bremena i velikih odgovornosti.

 

Prijevod i bilješke: Mensur Valjevac

 

 Preuzeto iz djela "Šahsijjetul‑muslim kema jesuguha el‑islamu fil‑Kitabi ves‑Sunneti - Ličnost muslimana oslikana u Kur'anu i sunnetu", Darul‑bešairil‑islamijjeti, Bejrut, 1993.


[21] tj. da se čovjek uznosi spram istine i da nije spreman da je prihvati.

[22] tj. njihov prijezir i potcjenjivanje.

[23] Prenosi ga Buharija i Muslim.

[24] Kadifa je odjeća koja na sebi ima dlačice.(Pliš, samt i sl. Muftić:2/2842)

[25] Četvrtast ogrtač od svile ili vune.(Crnoporubljeni ogrtač, Muftić:1/936)

[26] Bilježi ga Buharija.

[27] Hasen hadis, bilježi ga Ibni Madže.

[28] Sura Fatir/Stvoritelj/, 28.

[29] Sura ez-Zumer/Skupine/, 9.

[30] Bilježe ga Ahmed, Taberanija, Ibni Hibban i Hakim sa sahih senedom.

[31] Sura Taha, 114.

[32] Tj. da bude knjiga o rodoslovlju bude ure|ena po sistemu stabla.

[33] Bilježi ga Tirmizija i ocjenjuje ga kao hadis hasen sahih.

[34] Zabilježio Hakim u el-Mustedreku, 3/549 i Ebu Nu’ajm u el-Hiljetu, 1/334

[35] Suretul-E’araf, 201. Mlivin prijevod.

[36] Prenosi ga Ahmed sa dobrim senedom.

[37] Prenosi ga Ahmed sa dobrim senedom.

[38] Hajatus-sahabe, 3/329.

[39] Hajatus-sahabe, 3/329.

[40] Suretuš-Šems, 7-9.

[41] Suretul-Kehf, 28. Korkutov prijevod.

[42] Vidi knjigu: “El-Ezkar”, od Nevevija i “El-Me’surat”, od Hasana El-Benaa.

Comments